"...Što se tiče situacije u udruzi, zasad svi konji imaju boksove. Za nove konje su izgrađeni boksovi, tako da sad svi imaju krov nad glavom, a za halu je postavljena konstrukcija još prije 3 godine, ali je sad već istrunula. Teta Marina je pričala o svojim planovima da od udruge napravi konjički klub s mogućnošću održavanja terapija, sa svim pratećim objektima, ali joj nedostaje građevinska dozvola.
Svi konji se vežu preko dana, a preko noći su pušteni i šeću po malim koralčićima ispred boksova. U prostoru koji po veličini odgovara jednom konju, stoje po dva, tako se praktički ne mogu ni okrenuti.(...)Preko zime smo morali skupljati novac za plinske boce, i kupnju nove grijalice, jer se stara pokvarila, tako da smo se smrzavali u kontejneru. U kancelariju nismo imali pristupa, jer se teta Marina bojala da ju ne zapraljmo. Unutra smo smjeli samo po toplu vodu za pranje opreme ili konja. Ponekad smo bili pušteni u prostoriju, jedino kad nije bilo blata. Inače prostorija služi za privatne proslave, kao što su vjenčanja, rođendanske proslave, rastave braka...
Untaoč svemu, ostali ste zapamćeni samo po dobrom, svi su puni hvale za vas i rado vas se sjećaju. Nikakva teta Marina ne može toliko uništiti plodove vašeg rada, ma koliko nastojala uništiti udrugu sa svojim (ne)znanjem."
To i jos mnogo toga salju mi osjecka djece koju ni ne poznam....
Hvala im.
I to je kraj.
Nemam vise sta reci, osim da treba paziti kad lazes o nekom, jer dobijes nazad istinu o sebi....
Iskreno, zao mi je...pocelo je ljutnjom i razocaranjem, ali sad mi je zao ...jer sam se u dnu duse nadala da istina i nije tako tuzna i da je u pitanju neka gadna zabuna i nesporazum ...sad vidim da nije.
Kajem se iskreno zbog toga sto sam dozvolila da ljutnja upravlja mojim mislima i rjecima...
Molim Marinu i upravu da mi oproste ali i da razumiju ako mogu....zelim im da otvore oci i srce i razmisle da li se moze i treba drugacije...pa ako zakljuce da ne i da je ovo pravi put ispravan i pred Bogom i pred ljudima...neka im je sa srecom...
Jos uvijek vjerujem da sva ova halabuka koju sam digla moze pomoci onima koji zele raditi i rade terapiju da ne zaborave da je etika i sve sto taj pojam znaci i dosljednost u radu, posvecenost sluzenju zajednici i onima kojima je program namjenjen ono sto moze odrzati program terapijskog jahanja...sve ostalo se utapa u onu sliku Balkana od kojega zelimo pobjeci, licemjerje i malogradjanstinu...a uvijek imamo izbor, i kad mislimo da nemamo...
Ja se vracam svom radu i pricama kako mozemo druzenjem s konjima uljepsati zivot i kreirati terapiju za dusu um i tijelo, svjedociti ljubav i uzajamno prihvacanje ...tko zeli u tome sudjelovati neka nam se pridruzi ovdje...
Znatizelja gdje i kako je zavrsila Saba stoji i dalje...ali nista drugo....
Svako dobro.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar